Razglednice i čestitke

Pišući nedavno o dopisnici, napisala sam već nešto i o razglednici. Ako ništa drugo, a ono da dopisnica i marka za razglednicu stoje jednako, 2,80 kuna (trenutačno). Sličan im je i prostor za pisanje, u čemu prednjači dopisnica, jer za razliku od razglednice, osim poleđine, raspolaže i stupcem na prednjoj strani. Na raz­glednici su najčešće slike mjesta u kojima neko vrijeme boravimo ili kroz njih prolazimo. Tako još od 1869. (otkako po nekim izvorima datiraju razglednice) pišemo te šarene karte s ljetovanja i putovanja, njima se javljamo rođacima i prijateljima u znak sjećanja, no one su i slikovna informacija o gradu ili mjestu odakle ih šaljemo. Slika može biti panoramska (na njoj se obično ništa ne vidi jer su kućice kao buhice, a široki vidici i inače su fotografski mamci od kojih ništa ne ostaje onako kako je u tom času bilo oku lijepo) ili detalj neke građevine, što je estetski ljepše, no možda ne tako informativno kao panorama. Ona barem pruža i neku sliku o položaju mjesta u prostoru. Razglednice mogu biti i kolaži gradova ili regija, što je samo izraz težnje da se adresatima pokaže na malom prostoru što više. Osim arhitekture i prirodnih ljepota, na razglednici se mogu naći i fotografije umjetničkih djela, čemu često pribjegavaju muzeji i galerije. One tako pronose slavu njihovih artefakata svijetom. I danas pamtim krasne Barlachove frulaše, raspjevane seljake, pospane vandrokaše u najjeftinijem razredu vlaka, bucmaste redovnike koji čitaju ili porculanski ruski ljubavni par s balalajkom pa slike već zaboravljenih dječjih igračaka iz etnografskih zbirki ili (što mi je uvijek žalosno mjesto) muzeja dječjih igračaka, drvene pisane konjiće s crnim čekinjastim grivama, klepetave šarene leptire koji ne lete, ali uveseljavaju dijete koje ih trčeći pomiče, ili pak reprodukcije nekih slavnih slika itd.

Kao što je u korijenu dopisnice glagol pisati, tako je u potki razglednice glagol razglédati. On znači pomno gledati sa svih strana, promatrati, motriti, pa je jasno da kada stignemo u neki strani grad, najprije idemo u njegov bar orijentacijski razgled. Postoji i glagol ràzgledati (naglasak ima razlikovnu ulogu fonema), koji je bliskoznačnica s prethodnim glagolom, no znači ipak i nešto drugo: pomno pogledati, promotriti. Razlika je među njima već i vidska. Razglédati je nesvršen glagol (razglédat ćemo stari grad), a ràzgledati svršen (ràzgledali smo izložbu). I jedan i drugi glagol imaju prefiks raz-, koji ima zanimljivo značenje. Nastao je metatezom likvida od prasl. *orz, što je pak srodno s prasl. *oriti, a to znači odjeljivati. Prvotno mu je značenje ono što je odijeljeno. Raz- vodi i do raznoga, raznovrsnoga, jer i stsl. razьno znači posebno, dakle i opet odijeljeno od drugih, različito.

Sva nabrojena značenja ima i razglednica. I ona je jedan, odijeljen, pogled na neko mjesto, grad, krajolik, kadriran po ukusu i sklonostima fotografa. Mi u hrvatskom jeziku ne moramo – kao neki u drugim jezicima, npr. tal. cartolina ilustrata, dopisnica sa slikom; njem. Ansichtskarte, od Ansicht, pogled – posebno napominjati da razglednica uvijek sadrži neku sliku. Jer ona i jest razglednica upravo po tome što je sa slikom sljubljena.

Nekoć su se obavijesti među znancima širile pisanim putem, poštom. Danas se ljudi sve manje služe tim kanalom, pa i svoje dobre želje za rođendane i blagdane šalju telefonom ili internetom. Svi se, doduše, kunu kako im je drago kad im čestitke stignu u papirnatu obliku, no ta ih praksa više ne nadahnjuje. Što ćemo?! Tehnologija mijenja i stvari i ljude. Ipak, još nas ima, još tvrdokornih tradicionalista! Na taj sam put usmjerila i svoje sinove, premda, istini za volju, moram reći da slanje razglednica nije više nimalo jednostavno. Kao prvo, razglednicu je sve teže naći. U turističkim mjestima ima ih samo u sezoni. Kako li je tek u neturističkima? Ako razglednicu i nađete (klateći se od kioska do papirnice), redovito će vam reći da poštanske marke ne drže. To se prodaje samo na pošti. A gdje je pošta? Kako ćete pobjeći od skupnoga razgledanja grada da biste tražili marku? Ako pak usput ugledate poštanski ured, skačete iz grupe, jurite po pošti, sretni što će vaša razglednica dobiti propisanu opremu, pa potom opet jurite za grupom iz koje ste ispali. Tek kad razgledanje malo splasne, na miru skupljate i šaljete krhotine svojih sjećanja dragim ljudima, no problemi ni tu ne prestaju. Gdje je uložnica za pisma? Dakako, od pošte ste se već udaljili i više nema povratka. Sve te nedaće stoje pred onima koji još pišu i šalju razglednice (u dobroj vjeri da će stići adresatu, no i to sve češće izostaje, učim na vlastitoj koži). Premda je pisanje i slanje razglednica postalo mukotrpan posao, ne gordim se, nisam sama. Ima i drugih nego ti...

Tako sam prije dobrih dvadeset godina, na jednom sajmu knjiga u Puli, ugledala u ruci pjesnika (sada i akademika) Jakše Fiamenga snop šarenih karata, kakav sam i sama držala u svojoj. Jakšu osobno ne poznajem, no razglednice spajaju ljude i onim u riječi dubljim od riječi. Taj podatak ne piše ni u jednom životopisu. A važan (mi) je i više nego faktografija. Jer mi o čovjeku govori nešto intimno, dragocjeno; znam kako je to i raz­veseliti i biti razveseljen. Znam kako će se teta Olga, koja više i ne izlazi iz kuće, razveseliti kad joj poštanski sandučić preplavi neko egzotično šarenilo ili slika davnoga ljetovališta dozove u pamet neke prošle dane; kako će biti drago Nelici, koja me sa svojih putovanja nadari pokojim biblijskim stihom; ili Vesni, koja nije ni znala da sam nekamo otputovala, pa će se razglednici ugodno iznenaditi. Stanka pak dodatno potraži na internetu još više slika, pa tako putuje sa mnom i gleda virtualno ono što ja gledam uživo... Radost njima što sam ih se sjetila, radost i meni što se još tolikih sjećam i slanjem razglednice. Jer razglednice i čestitke i jesu prijenosnice dobrih želja i sretnih vijesti. One su dokaz da još hodamo po svijetu. I mislimo na sebi slične.